Alergija na život

Prvih mjesec dana na faksu sam provela po hitnama. Kad kažem hitnama stvarno i mislim u množini. Na jednoj dali infuziju i poslali me doma, na drugoj su mi rekli da sam vjerojatno alergična na piletinu jer sam ju jela toga dana. Na trećoj ne bi znali što mi je jer nisam putovala niti bila u doticaju sa životinjama, a i malo im se žuri jer Josipović dolazi u posjetu bolnice pa baš nemaju vremena za mene.  Ali je moguće da sam alergična na tablete protiv bolova koje pijem godinama. Piletina isto možda jest. Možda je i problem u bobici grožđa koju sam progutala dva tjedna prije početka alergije. Nek se odem doma odmoriti, ne znaju što je.

I tako sam ja puna crvenih plikova, natečenog lica i s tendencijom padanja u nesvijest svakih 15 sekundi, otišla doma.

Odmoriti.

Po preporuci doktora.

Nakon što sam se od tog silnog odmora onesvijestila dva-tri puta, teta me uzela za ruku i odvukla doktoru opće prakse koji mi je spičio nekoliko koktela vitamina u dupe da mi digne imunitet.

Kroz šalu je rekao da vjerojatno imam alergiju na život s obzirom na to da sam tek došla u Zagreb.

Ta moja alergija na život traje već eto, četiri godine bivanja ovdje. Skužila sam da sam alergična na hrpetinu stvari, uključujući i magnoliju pod prozorom.

Recimo, alergična sam na buseve koje kasne, tramvaje u koje smo svi nagurani kao sardine i predavanja koja se neće održati iako sam putovala dva sata do Borongaja.   

Alergična sam i kad mi kažu da je normalno što poslodavci ne odgovaraju na poslane molbe i životopise. Plikovi mi iskoče svaki put kad čujem da ljudi rade za satnicu od 10 kuna. To ne može biti normalno. Svaki radnik vrijedi više od 10 kuna, kakav god da je. 

Alergična sam jer su nekog dečka ponovno pretukli do krvi usred bijela dana. Alergična sam jer nitko nije reagirao.

Alergična sam na sve prosvjede, neobrazovane i one koji osuđuju jer im je to prvi instinkt kad vide drugačije. Na njih sam alergična ne zbog gluposti, nego zbog ne znanja. Jer nas nitko nije naučio da budemo ljudi. Da možemo uspjeti i bez gaženja svih i svega oko sebe, da reagiramo prije 88 uboda nožem. Da smijemo dati ljudima priliku da se dokažu u poslu, na fakultetu, kao prijatelji bez osuđivanja na bilo kojoj osnovi.

Alergija me hvata i kad vidim mirovine ljudi koji su krvarili 40 godina života da bi svojim obiteljima pružili nešto, a jedino što im mogu pružiti je 2400 kuna minimalca. Ako nam netko od saborskih zastupnika pokaže kako se to živi s 2400 barem dva mjeseca, svi ćemo umuknuti.

Alergija me hvata na sve što se dešava u našem trulom društvu. I možete me uvjeravati da drugačije ne ide jer to ti je tako. Naravno da je tako kad smo fulnuli dobru edukaciju. A zašto? Jer smo odmarali.

Odmarali smo po preporuci doktora, iako smo padali u nesvijest svakih 15 sekundi. Jer smo mislili da će proći samo od sebe kako je i došlo, ako samo malo odmorimo.

I odmaramo, već dugo dugo. A ne prolazi, štoviše, sve je gore.

Faca nam je otečenija, plikovi veći, a nesvjestica nas ne hvata samo kad trebamo prosvjedovati protiv promjene koja bi možda i donijela dobro, ali to ne razumijemo. Prosvjedujemo jer susjed prosvjeduje. Promjene su loše i ne volimo ih. Ne znamo što će se to točno promijeniti ali hej, promjena je loša. Spol žensko, rod hrvacki. Satanisti i masoni.

Nesvjestica nas sve uhvati, kad čovjek nosi križ 150 kilometara pješke kako bi skrenuo pozornost na novac za lijekove bolesnoj djeci. Onda opet odmaramo. Jer to je tako, ne može drugačije.

Dragi doktore, alergična sam na puno  "normalnih" stvari ali mislim da je piletina najmanji problem.