FOTO: 100 dana Amerike

Posljednjih je godina W&T postao jako popularan među hrvatskim studentima, što ne čudi s obzirom na to da su ovakvi programi jedina šansa prosječnom balkanskom studentu za obilazak SAD-a i učenje jezika u multikulturalnom okruženju. Ja sam čula za njega preko raznih prijateljevih prijatelja i, naravno, članaka na studentskim portalima. Na prvu mi se ideja jako svidjela, volim putovanja i nova iskustva, još Amerika... Ali... Uvijek neko ali... Ekipa s kojom sam razgovarala uvijek mi je spominjala svote od 15 000 do 20 000 kuna koje su im bile potrebne PRIJE samog odlaska u Ameriku za agencije, vize i slično. Otkud meni tolika lova?! Uz to, barem tri slobodna mjeseca ljeti bilo mi je jako teško iskombinirati zbog ispita, uvjeta, završnih seminara i sl.

Tako je prošla prva, druga, treća godina i ljeto četvrte godine Upisala sam i petu godinu i sada je došao onaj to be or not to be trenutak. Više nije bilo odgađanja i izlika, ovo je bila zadnja šansa za prijavu na program. Nakon razgovora s Helenom, jedinom prijateljicom koja je bila zainteresirana i koja mi je ranije već spominjala kako bi voljela ići na W&T, odlučile smo se prijaviti. Pregovori su bili napeti, a nabrajanje prednosti i mana, super stvari i problema dugotrajno. Na kraju, odlučimo, nema više zezancije, idemo u Ameriku! Što i kako, pojma nemamo, detalje ćemo rješavati usput, glavno da se ide!

Prva stvar – odraditi domaću zadaću i odabrati agenciju s kojom ćemo ići (jer same, naravno, ne možemo). Pregledavanjem Googla i bezbrojnih komentara u Facebook grupama odlučimo se za CCUSA. Ulogiramo se na internetskoj stranici agencije, upišemo milijun i jedan podatak o sebi, napravimo čak i prigodni video. Nakon toga uplatimo prvu ratu i spremne smo za intervju s ekipom iz agencije. Ovo sve nabrojano i ne izgleda tako komplicirano i dugotrajno, no trebao nam je otprilike cijeli prvi semestar (jer smo lijene, ne jer je komplicirano). Odgađanje nam nije baš išlo na ruku kasnije pri izboru posla (učite iz grešaka, riješite papirologiju na vrijeme!), no o tome nešto kasnije. Negdje početkom nove godine obavimo mi taj zamorni birokracijski dio, odradimo i intervju prije kojeg nas je tresla nepotrebna trema. Cure koje su nas intervjuirale bile su maksimalno pristupačne i pomogle nam sa svim našim glupim pitanjima i dvojbama. Taj je intervju zapravo agenciji poslužio za procjenu našeg govornog engleskog. Također, tako su saznali u kojim poslovima imamo iskustva i što bismo željele raditi. Tu nastupa problem kasne prijave: početkom su godine oni bolji poslovi (atraktivnije lokacije, bolje plaćeni) već bili razgrabljeni te nam je ostao nešto uži izbor. Konkretno, dobile smo (samo) dvije ponude: prodavačica u nekom dućanu kupaćih kostima ili mountain guide u Utah Olympic Parku.

Kratko smo se konzultirale i odlučile kako nam je dosta trgovina, prodaje, konobarenja i ugostiteljstva općenito (dugogodišnje sezonsko iskustvo) te smo odabrale UOP na blef. O tom poslu nismo apsolutno ništa znale (osim dokumenata koje nam je agencija poslala), ali nam je park djelovao jako zanimljivo, barem iz onoga što smo uspjele iskopati na Googleu i YouTubeu. Naravno, čekao nas je i Skype intervju sa šefovima parka. Ovdje dolazi druga nepotrebna trema prije samog razgovora, standardne komplikacije sa Skypeom, iznenađujuće opušteni intervju te na kraju potvrda kako smo primljene u UOP. OK, taj smo dio riješile, sad trebamo samo još vizu. Treća i najveća trema, čitanje iskustava onih odbijenih, paničarenje, traženje B-opcija i potencijalnih ženika u SAD-u ako ova J1 viza propadne... Srećom, vize smo dobile bez problema, svu smo papirologiju riješile te nakon toga obavile i ono zadnje: kupile karte iz Beograda za Salt Lake City. U trenutku kupovine (svibanj) Beograd nam je bila puno jeftinija opcija od Zagreba (opet, što kasnije kupujete karte, skuplje su). Kako smo obje bile na zadnjoj, 5. godini, u ljetnom smo semestru radile razne studentske poslove te uspjele skupiti potreban novac koji nam se nekoliko godina prije činio pravim bogatstvom. Sve se može kad se hoće! Naravno, skupljanje i odvajanje na stranu toliko novca tražilo je od nas određene žrtve u vidu manjeg broja izlazaka i shoppinga, no na kraju se sve višestruko isplatilo!

Premotavam par tjedana unaprijed, početak je lipnja. Putovnice spremne, adapteri spremni, Čokse od banane spremne. Kovčezi natrpani na 22,9 kg (lažem, samo moj), ograničenje je 23 kg. Polazimo u Beograd. Helena pušta koju suzu (standardno), ja se držim. Zaboravila sam napomenuti kako nikad nismo letjele avionom. Naravno, moto je go big or go home, prvi će let biti prekooceanski! Shvatimo kako let vjerojatno nije ništa strašno, preživjele smo 24 godine u hrvatskim autobusima... Zaboravila sam napomenuti i to da smo na beogradskom aerodromu upoznale dvoje budućih kolega, Gogu i Marina, s kojima smo zajedno putovale do odredišta, usput izgubivši pokoju stvar na pariškom aerodromu...

Stižemo u Salt Lake City na ugodnih milijun stupnjeva. Dolje je pustinja, iznad nas su vrhovi prekriveni snijegom. Vozimo se otprilike 45 minuta do Park Cityja, usput upoznavajući vozačicu Ubera s opusom Dječaka. Smještamo se u Prospector, nižerazredni hostel koji nam je sljedećih mjeseci ipak prirastao srcu. Jet-lag nas tjera na spavanje u 7 popodne i buđenje u 4 ujutro. Nakon kratkog istraživanja grada od otprilike 8000 ljudi u saveznoj državi Utah, došao je red i na upoznavanje Utah Olympic Parka, našeg novog radnog mjesta. Već sam spomenula kako se u tom parku održao dio olimpijade 2004. godine Vlasti su lokaciju odlučile prenamijeniti u neku vrstu adrenalinskog zabavnog parka nedugo nakon same olimpijade. Sudeći po zarađenoj lovi i broju posjetitelja, potez je bio uspješan. Prije samog početka rada iskušale smo vožnju olimpijskim bobom (jako bolno), ekstremni zip-line (nije ekstreman kao što zvuči), terene s preprekama i sve ostalo što park nudi. Park se nalazi na simboličnih 2500 m nadmorske visine te smo neočekivano izgorjele već prvi dan. Ovo spominjem samo zato što smo se samo 2 dana kasnije, kad smo zapravo počele raditi, smrznule na nenadanoj snježnoj oluji. Na naše šokirane izraze lica Ameri su samo ponavljali: „Welcome to Utah!“.

Utah je zemlja ogromnih kontrasta: snijega i tropskih vrućina, pustinja i planina, zelenila i jezera, bogate povijesti i moderne arhitekture. Prva su asocijacija mnogima mormoni, koji čine većinu stanovništva. Zbog njihovih rigoroznih zakona, do alkohola nećete tako lako doći kao u Hrvatskoj. Naravno, morate imati 21 godinu čak i za najslabije pivo, a žestice neću ni spominjati. Alkohol možete kupiti isključivo u Liquor Storeu, a ne, kao kod nas, na svakom kiosku. Sreća naša pa smo bile dovoljno stare tj. sa svoje 24 godine starije od većine lokalaca koji su s nama radili i koji se, kao u lošim komedijama, za opijanje koriste lažnim osobnim iskaznicama. Navodno je njihova izrada unosan posao u SAD-u, barem tako selo priča. Što se samog posla tiče, bilo nam je odlično. S izuzetkom snijega kao dobrodošlice sredinom lipnja, ostatak je ljeta klimatski bio jako ugodan, što je bitno ako radite vani na zraku. Ekipa nam je bila odlična: 30-ak Hrvata, gotovo isto toliko Kolumbijaca, nešto Slovaka, Kineza, Ekvadoraca te jedna Čehinja. Naravno, ostatak ekipe, otprilike 150 ljudi, bili su Amerikanci. Posao je bio zabavan, fizički aktivan, raznolik i relativno unosan. Početni cilj nije nam bio zaraditi neku bijesnu lovu s kojom ćemo se vratiti u Hrvatsku nego više uživati i putovati koliko financije dopuste. Radile smo na gotovo svim dijelovima parka: zip-lineu, tubingu, terenima s preprekama, drop-toweru. Posao baš i nije za one koji se boje visina, no ako je suditi po Heleni, suočavanje sa strahom na kraju dovede do pobjede nad strahom. Od osobe koja ne želi ni primirisati zip-lineu, pretvorila se u osobu koja na vrhu istog tog zipa svaki dan radi bez straha. Da ne bi bilo da samo nju zezam, morala sam se za kaznu i ja suočiti sa svojim velikim strahom – ribama. Jedan slobodan vikend na poslu iskoristile smo za posjet obližnjem Salt Lake Cityju i njegovom ogromnom akvariju. Jesam li preživjela? Jesam. Želim li opet vidjeti morske pse na udaljenosti od pola metra? Apsolutno ne!

Sam Salt Lake City fora je grad, centar gore spomenutih mormona. Glavni trg karakterizira iznimno bijela, linijski čista arhitektura, dok se na 500 m zračne udaljenosti nalazi geto i ljudi žive na rubu egzistencije. Ta slika ogromnog društvenog jaza isto se tako osjeti i u San Franciscu, dok je u New Yorku nešto manje izražena. Da se vratim na naš park i podijelim s vama još nekoliko doživljaja: imale smo priliku gledati treninge neke od najboljih skijaških skakača na svijetu, natjecanje u slobodnom penjanju na umjetnoj stijeni iznad ogromnog bazena, akrobacije američkih olimpijaca u skijaškim skokovima i još puno, puno toga. Pred kraj smo kolovoza Park City napustile teška srca, pala je pokoja suza čak i s moje strane. Upoznale smo odlične ljude s kojima se i dan-danas čujemo, radile smo poprilično neobičan sezonski posao na kojem smo i uživale i zaradile, a bome i fizičkom aktivnošću neutralizirale dio američke ekstremno kalorične prehrane.

Na kraju smo ljeta, uz pametno trošenje, zaradile dovoljno za gotovo 3 tjedna putovanja te smo se s mini džeparcem vratile u Hrvatsku. Dosta mi je ljudi reklo kako mi se nije isplatilo uložiti 15 000 kn u nešto i vratiti se kući na pozitivnoj nuli. Ne bih se složila. Sve novce koje sam potrošila na putovanja smatram pametnim ulogom u budućnost, pogotovo na polju unaprjeđenja engleskog jezika te učenja o novim kulturama. Osim Salt Lakea, posjetili smo još par lokaliteta u Utahu. To su fascinantni nacionalni parkovi Bryce, Zion, Arches te grad Moab. Nekoliko sam sličica ubacila u galeriju, no vjerujte mi, uživo su još fascinantniji. Toliko su me oduševili da mi je zadnji nacionalni park kojeg smo posjetile, Grand Canyon, bio onako, meh, rupa k'o rupa. Na putu do Grand Canyona posjetile smo Hoover Dam, arhitektonsko čudo te se provozale Rutom 66.

Nakon Park Cityja, prvi je veći grad na našem popisu bio grad kocke i nemorala, Las Vegas. Mene je oduševio, kao ogromni Disneyland za nemoralne odrasle. Okušale smo sreću u Jednorukom Jacku (opelješio nas, naravno), pogledale light-show na fontanama ispred Bellagia, uživale u koncertu Cash-Casha u Hakkasanu, prošetale starim dijelom Vegasa (Fremont street) te razgledale poznatu Gold&Silver zalagaonicu iz emisije na History Channelu. Vegas je čudo grad u kojem ćete se zabaviti imali 5$ ili 5 000 000$ u džepu.

Nakon Vegasa letjele smo u San Francisco, poprilično skup i ogroman grad. Kao i svi dobri turisti, okinule smo selfie na Golden Gateau, smijale se morskim lavovima na Pieru 39, promatrale Alcatraz, vozile se ulicom iz Pune kuće te uživale na plažama obližnjeg gradića San Mateo. California se po mnogočemu razlikuje od Utah. Imam dojam kako su ljudi raznolikiji i ponešto tolerantniji od konzervativnije unutrašnjosti SAD-a. Naravno, dojam je možda i malo subjektivan...

Iz SF-a letjele smo u zadnju točku našeg putovanja, betonsku džunglu – New York. Za obilazak New Yorka ostavile smo tjedan dana, što se pokazalo kao užasno malo vremena. Posjetile smo Central Park, popularnu 5. aveniju, muzeje MoMA i MET, Times Square, Kip slobode, Bruklinski most, Rockefeller Plazu s čijeg se centra pruža savršen pogled na cijeli grad, mjesto komemoracije žrtava 9/11, Wall Street... Naravno, obavile smo i dobar shopping u New Jerseyju te razveselile svoje bližnje pokojom sitnicom. New York se ne može opisati u nekoliko rečenica, ogroman grad koji je skup vjerojatno svih kultura koje postoje na ovom svijetu. U svako doba dana i noći svatko može pronaći nešto za sebe i kvalitetno provesti vrijeme.

Nakon više od 100 dana, 6 saveznih država, 4 nacionalna parka, 4 velika grada i vjerojatno milijun kalorija, stiglo je vrijeme za povratak. Naučile smo puno toga, prvenstveno da prijateljstvo od 18 godina ne znači da se povremeno nećemo poželjeti udaviti. Živjele smo zajedno, radile zajedno, jele i pile zajedno i odlično se provele. Upoznale smo hrpu novih ljudi, štogod i zaradile. Obišle smo mjesta o kojima smo samo sanjale te gradove koje svakodnevno gledamo u filmovima. Vratile smo se nešto tanjih novčanika, no definitivno punog srca.

Ako ste stigli do kraja ovog članka, čestitam vam! Moj savjet: ako vam se pruži prilika za W&T – idite, idite, idite! Nemojte si financijsku zaradu stavljati na prvo mjesto, neznatno se manja svota može zaraditi konobareći na našoj obali. Idite i putujte, upoznajte ljude, probajte nešto novo, suočite se sa svojim strahovima (samo ne s ribama, one su opasne!). Jednog ćete dana gledati sve te slike i biti zahvalni na prilici koja vam se pružila, a koja će vam se teško ponovno pružiti jednog dana kad diplomirate i nađete stalni posao.